Piše: Olga Lalić-Krowicka I. Budala na skakaoni… … često želimo ili već od davnina vičemo: što skačeš budalo? Jer uš je uš, a gnjidica je pikica. Meni nije potrebno previše vulgarnih riječi da izrazim nešto pametno. Shvaćam pametne ljude koji su izgubili strpljivost prema budalama i ponekad ožežu vulgarizmima. Jer budala ne shvaća da si ti strpljiv prema njemu i pokazuješ mu razumjevanje, već budala misli da si ti budala. I još te osuđuje kada želiš da mu pokažeš kako je htio da te napravi budalom, a nije mu to uspijelo, već si bio pristojan prema njemu. Nažalost, mnogim osobama bez obzira na funkciju u društvu, rečeno na jednostavan način, nedostaje kulture. I oni što bi trebali biti kulturni i uče te neke kulture, u svojoj suštini su nepristojni. Neki takve uporno slušaju, dok drugi su im skinuli već davno masku. Zaboravljaš o njihovoj nepristojnosti ideš dalje, dajući im prethodno više šansi, a oni sa još više nepristojnosti trčakaraju za tobom, kao neki zadnji jadni špijuni, uvlačeći u to čitavu “kulturnu” grupu da bi te mogli srušiti. Teško je shvatiti i prihvatiti da se danas često dešavaju takve nekulturne pojave, nažalost, i u svijetu kulture, i da kultura zbog takvih propada, a mi se non-stop s nostalgijom vraćamo u svijet kad je kultura bila snažnija i znala je reći svoje na raznorazne načine. Dobro je imati oslonac, makar u prošlosti, ali nastojmo previše se ne vraćati unatrag, već boriti se sa budalama na pristojan način. Nažalost, danas se još uvijek samo pojedinci bore sa tim nepristojnim svijetom, ne samo u kulturnom, već uopšte i u društvenom svijetu, i zato su odbacivani, turani amo tamo, jer neki ne primjećuju ili su zasljepljeni svojom budalaštinom, da kulturni ljudi na neki svoj individualni način pokušavaju pomoći zasljepljenima. Često mnoge budale čekaju na, prema njima, duboki doživljaj i veliku životnu priliku da vide isprovocirane i uznemirene pristojne ljude kako bi mogli reći: vidi budale! Jer budala čeka na svojih pet minuta, ali budala zaboravlja da tih njegovih pet minuta zna mu vratiti i više tisuća ljudi. Zato nek ne diraju u posao pristojnih ljudi, jer oni od glupana ne traže ništa drugo doli ga makar malo naučiti kulture ili vratiti je u njega. Svjetonazori, pogledi, ideje, sistemi itd. u suvremenom dobu brzo se mjenjaju, i svako od nas prolazi zbog toga gužvu u glavi, ali zadržavajući pristojnost u sebi, dok glupan prelijeće sasvim lagano kao vjetrić ili leptirić, iz svjetonazora u svjetonazor ili iz ideje u ideju itd. Shvaćam također da sve se mjenja, i ljudi i vremena, ali nekako primjećujem da blentavi uvijek koriste jednu te istu tehniku ili pravilo u svome radu, dok mi odozdo (zna se da je budala najveća u svemu), kao publika u teatru gledamo dramu sa jednom budalom, a predstave se duže, jer mnogo njih želi da individualno predstavi svoj glumački talenat. Treba iskoristiri priliku, ući u veliki teatar i gledati tako veliku dramu sa velikom budalom u glavnoj ulozi. I ne treba se uznemiravati, već postupati kao svaka kulturna publika u velikom teatru. Jer publika ima tada jedinstvenu mogućnost prisustvovati dubokim naklonima idiota, prije i nakon svršetka predstave. Žalosno je što su mnoge vredne stvari postale degradirane. Kao da gubimo temelj ispod sebe, ali temelj se uvijek može izgraditi. Dovoljno je pet vreća cementa da bismo imali toga temelja više, pet vreća puta pedeset kuna to je dvestopedeset kuna; znam da je za mnoge danas to preskupo, ali u savremenim sistemima za mnoge je sve preskupo i šiša se po džepovima onih koji imaju makar jednom da malo zeznemo sistem i da uštedimo dvestopedeset kuna za pet vreća cementa, ne trpajući u košaru za vreme sniženja sve što je sniženo, i zbog sniženja istrošimo dva put više novca, vozikajući se kroz market i govoreći: o kako je jeftino, pa kupiću i ovo, pa još i ovo, i kada izađemo shvatimo da smo potrošili sav novac ili dvostruko više no što smo planirali. Nije to bilo sniženo, već ranije je bila napisana prevelika ili lažna cijena. Jer ako nas sistem zeza, zašto mi se bojimo radi čvrstine i temelja da ga makar jednom prevarimo, i – nije to prevara već ljudska pomoć. To što mi makar jednom zeznemo sistem pomoći ćemo time ne samo sebi, već i njemu koji sve nas zavitlava i vara, na jedan kulturan način, koji sistemu nedostaje. Zato budimo kulturniji od njega, kako bismo mu pomogli na domišljat način povratiti dostojnost. Ne trebaju nam ljetnikovci, vile iz snova, već komad čvrstog temelja od pet vreća cementa. Sam izraz vila asocira me na lopovluk i vidim u mislima kako protječe proces izgradnje kao za vreme robovlasništva, ali na skriven ili “šišamiša” način, dok su robovlasnici sve izvodili sasvim otvoreno. Nismo svi slijepi blesani! Raskoš je prečesto izgrađena na nesreći društva. Dok se budale muvaju zbog vila, ne imajmo zbog toga komplekse, već pomislimo: Drago mi je što nisam stekao vilu na takav način. Hvala ti Bože što si me spasio od budala i nisi dopustio da budem poput njih. Često mislim da je bolje imati komad kruha i čašu vode, nego raskoši zbog kojih propadaju narodi i države, pa se jako radujem što nisam njihov broj i nisam trendi. To je životna šansa, jer bolje je patiti nego biti gnjida u očima nesretnih ljudi. Kada gledam zgradurine koje su postale na sumnjiv način, ne vidim tamo ekskluzivnost i bogatsvo, već muke i suze ljudi kojima na vreme ne stiže plata, penzija, nemaju posao, nemaju nikakva ili vrlo mala sredstva. Zato izbjegavam da uopšte posmatram takve građevine. One za mene jednostavno ne postoje, a kada se od njih udaljavam čujem kako se same iza mene ruše. Sve što je izgrađeno na ljudskoj nesreći ruši se brže nego svi civilni objekti za vrijeme građanskog rata. Da je vila izgrađena na pošten način, rekao bi: a vidi lijepe kućice ili, nije loša koliba! I krenuo bi dalje zaboravljajući o njoj. Ali danas je sve manje takvih. Tako da često hodajući bogataškim kvartovima ne primjećujem vile, već prazninu i čujem plač. Da bih sebe oslobodila tužnih trenutaka, više u njih ne zalazim, nikada nisam ni zalazila, jedino ako sam bila primorana da moram proći kroz takav dio da bih dospjela do drugog. No, sada volim sto ili hiljadu kilometara pješice zaobilaziti, nego uradit od bogataške ulice sebi prečicu. Ma ne bojim se njihovih agresivnih životinja, mišićavih i pakiranih tjelohranitelja, pa ni njih, već se bojim toga da to nije prečica već ćorsokak koji nikuda ne vodi, dok plač u mojoj glavi postaje sve glasniji. Kada čujem u glavi glasni plač počinjem vrištati, a znam da nisam toliko nekulturna da remetim mir u njihovoj ulici. Nerviraju me parole: biće kraj ili smak svijeta. Smak svijeta je svaki dan za mnoge; ne bude se dugo ili se boje ustati, jer znaju da je novi dan bez osnovnih namirnica za njih smak svijeta. A to glasno brujanje o konačnom kraju je prilika zlu da još više vlada nad nama, da smo sve više gaženi i začnemo još dublje ćutati. I zlo nas iskorištava. Zašto mu podliježemo, ako mu tako dugo nismo podlijegali, pa ne moramo ni sada, jer nismo time ništa izgubili. Nije dobro slušati jeftine parole koje nam otežavaju i uskraćuju snove. Može da bude i sutra taj “smak svijeta”, ali neka bude. I kada bi bio za nekoliko minuta, ja imam pravo da radim svoj posao kao da ću dugo živjeti, ne opterećujući se glupostima. Smješno je navještati ljudima kraj svijeta; stog manimo rukom – ko ga šiša! Dok mnogi, sve gladniji i umorniji očekuju kraj svijeta, drugi osvrćući se uznemireni i znojavi da im nije ispala ma i najmanja parica iz džepa, podižu je sa tla, dunu i poljube, govoreći: ovo mi je za sreću. I tako kroz život prolaze stiskajući pare u džep ili duvajući u kovanicu za sreću, a gladni širom svijeta – posebno u Africi, pa i dijelovima Evrope – su toliko gladni da vape za nedostatnom pomoći. Onda velika srca sa Zapada zaštitnički dovozeći humanitarne pakete na taj način iskazuju razumjevanje i smilovanje prema izgladnjelima. A gladuši širom svijeta opet misle, oh, kako su ovi sa Zapada divni i dobri ljudi; gle, donijeli su nam pakete. I tako u krug, uvijek ista priča. Demokracija se opet posvuda razvija uz pomoć paketa. Nažalost sve manje je hrišćanstva o kojem se sve više priča, a sve više mržnje o kojoj se sve više ćuti. Dosta mi je ponekih sveštenika nacionalista, i njhovih crnih mercedesa. Šteta što mnogi podliježu snazi materijalizma, a znaju da je on prolazan, i zaboravljaju da stvari koje nisu prolazne materijalizmom su uništavane. Mnogi i ne pokušavaju se time boriti, već učestvuju u tome. Često postaviš pitanje: Čiji je dom danas crkva? Gdje da tražim Boga? Čudne su sve te podjele, a ljudi i crkve se još više djele, zaboravljajući da Hrista se ne može podijeliti, a oni uporno to nastoje na svakojake načine. Šteta što hrišćanske crkve ratuju međusobno i ne donose u teškim situacijama mir, već djele prosječne ljude, pa i gladne i žedne. Stvarno šteta. Ali ne treba se na to obazirati, već tražiti Hrista dalje, jer On ne sjeda u luksuzna kola i ne dolazi na mise za zločince. Ne treba Ga sebi zaglušavati motorima skupih automobila, jer ne svi duhovni ljudi ih voze, neki ni nemaju vozilo, već tražiti Ga dalje. On će svakome doći kome je potrebna pomoć i ko Ga pozove. I tako tražeći pomoć u crkvi shvaćaš da je nisi dobio i osjećaš se odbačen, na kraju zatvaraš vrata, ne crkvi, već tim čudnim popovima i fratrima, dok se ne promjene. I ideš dalje ostavljajući iza sebe hiljade zatvorenih vrata, ureda, instituta, škola, socijalnih ustanova, bolnica, ambulanti, kuća i raznoraznih vrata za koje si mislio da su i za tebe otvorena, i tako zaključavaš bacajući ključ po ključ daleko da ga ni ti ni niko drugi ne može više nikada pronaći. I čuješ samo kako zvižde kroz zrak ključevi, kao meci i odjednom shvatiš da više ništa ne čuješ, nikakve dreke i čudne i znojave digresije zbog podjela naroda, vjera i jezika. I čuješ u sebi kako tiho tišina govori: volim te, dugo sam uznemirena čekala na tebe. A ako se neko bori za male ili veće dobro odmah se okupljaju čudni ljudi u crnim kaputićima i govore da sam nećeš odbraniti svijet; naravno da neću, ali znam da nisam sam. Čim neko nešto dobro krikne, trče iz daleka crni kaputići i okupljaju se oko njega i ponavljaju opet da sam nećeš odbraniti svijet i tako u krug. Čim čuju za neku dobru namjeru okupljaju se i ponavljaju jedno te isto, gaseći na podjednak način svaku humanost, pa im skrešeš na kraju: šta te briga hoću li ja sam odbraniti svijet ili neću, i ko si ti uopšte, i zašto se petljaš u moj posao, ako se ja ne petljam u tvoj, zašto ti smeta ako je imam takvu ličnu i personalnu potrebnu, i zašto me ušutkuješ, s kojim razlogom, i otkud ti znaš da li ja želim ili ne želim sam odbraniti ili boriti se sa cijelim svijetom. A za koga se ti zaista boriš i protiv koga? Ponekad, neki uz pomoć njegovih rana nagomilanih uz pomoć psihičkog i fizičkog terora nastoje upropastiti čovjeka. Mrze ga što je toliko sam stekao bez ičije pomoći, bez struje, grijanja, dok su najveći pijanci iza zida pijančili, galamili i imali veće pravo nego on. Pa se čudiš kako ti “kulturni” ljudi ili “humanisti” mogu zaviditi nesretnom čovjeku. Teško je to zamisliti, a još teže doživjeti na sebi. Dok ti oni, prepune glave humanističkih teorija iz davne prošlosti, pametuju, sa nedostatkom suosjećanja, pale se na to ko će imati više objava ili nagrada, i da ih neko u tome trčkaranju ne bi prestigao. Ti radiš dobre stvari s mukomzbog nepristojnih ljudi, ne uzvisuješ se kao oni i čudiš se kako nekome mogu smetati postignuća nesretnog čovjeka, trovanoga niz godina zbog žalosne zdravstvene službe koja ga je neljudski liječila, zbog koje je istrošio više novca nego što ga je imao, ne pitajući ga nikad o njegovom životu i da li je umoran ili nije, već trpajući u njega sitne otrovne bomboniće šakama. Da makar samo to. Ne tražiš rat ni osvete, već samo to da ih tvoje oči više nikada ne vide. I da imaš toliko love koliko Jelena, Ceca ili Seve i da platiš advokatu ili pravniku i trčkaraš po sudovima, nikada ne bi ni tražio svoje pravo po sudovima, jer za tebe ne postoji pravo čovjeka i nikada nije postojalo. A i da jeste, ne bi ni to radio, jer shvaćaš da je jedan sud Božji sud i sve prepuštaš njemu na ruke kako bi prošao smiren kroz tu sadašnjost ili budućnost, ako ona uopšte postoji. Da zbog nečijeg ratovanja i naduvanih heroja i žestokih budala koji su te tretirali poput zadnjeg smeća u blesavoj igri sa svih strana, ti si lječen na nehuman način dugih niz godina. Ali sve je to samo potvrda tvoje snage, uvjerenja, ustrajnosti i vjere ukorijenjene duboko u tebi: Slava Bogu za sve! Nažalost, zdrave ljude se lječi ne pitajući ih za ništa, niti slušajući kada govore pametno i razumno, dok psihopati vladaju ne samo ulicama. II. Moja prosta duša slovenska [1] Nakon suza i plača zamisliš u glavi da sjediš na tenku koji zajedno nikada neće izmisliti ruska i američka armija i vozikaš se po terenu rušeći sve osim nevinih ljudi i njihovih objekata, vjerskih ustanova, kulturnih i onih nekoliko jadnih partizanskih spomenika, što su ostali, i pažljivo njeguješ očima i paziš da još više ne srušiš one već polusrušene, dok vjetrić njiše tvoju kosu kao na morskome plavom žalu[2], a ti furaš svoj film i pjevušiš u stilu sad ti oro igraj moje solo, la šate mi kantare: Pričajmi/pričaj mi/sjene šute hladne/pričaj mi o ljubavi;[3] Šta bi dao da si na mom mjestu;[4] Upućujem ovu lijenu/popodnevnu misao/nježnu i pohotnu;[5] Od Vatikana do Irana/majmunu je dovoljna banana;[6] Roditeljske kuće utopljene/u šibenskoj jugovini/U gradu koji je postajao moja bolnica;[7] Mama nam je kuhala, radio je igral/imeli smo tud mačka, vse dneve je prespal;[8] Дали има на овој бели свет/поубаво девојче од Македонче?/Нема, нема не ќе се роди/поубаво девојче од Македонче;[9] Znalac. Intelektualac. Činjenica znalac./(…)/Znalac. Intelektualac;[10] A u Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija Ustaša, a čiji partizan;[11]Siguran sam da bih dao više od života svog/Da sam opet dušo daleko od lika tvog;[12]Sjetiš se usput toga kakoneki “gore” se prepucavaju zbog broja žrtava, umjesto da paze na sve one koje su preživjeli i da ih ne drže u neizvjesnosti, i kako ne misle o tome ko će im više izlaziti na izbore. Pišu još knjige o žrtvama iz Drugog svjetskog rata i nisu još uspjeli da napišu, dugu kao kolona, kolekciju tomova koje će drugi kupovati. Žalosno je to. Umjesto da svako prizna svoju krivicu ili da ne brani koga ne treba, oni i dalje vuku jednu te istu temu zaboravljajući na svjedoke. I još od njih žele da naprave slijepce. Bez priznanja greške ili sa vječnim krivnjama, u stilu: ti si kriv; ne, ja nisam kriv, već ti; pa tko je kriv?; on je kriv; ne, nisam ja već Ćoro,…. i tako već 19 godina- nema diplomacije i dogovora. Desi se da neki hrvatski kandidati prije izbora na neki svoj način probude u Srbima nadu da oni imaju svoja prava u Hrvatskoj. Onako da Hrvati tobože ne čuju, a da Srbi čuju. Jer Srbi u onim polusrušenim selima prate vijesti hoće li neko da makar nekako tamo-vamo reče da oni imaju prava i “hvataju” svaki zarez o pravu Srba. Zna se da je najlakše buditi nadu u umornim i ostavljenim ljudima, pa kasnije ih malo vamo-tamo još više zeznuti ili ostaviti. Kandidat ne zna govoriti Glasno, glasnije da ga i one stare bake, što su još žive, čuju, već polušapatom, kao da poručuje, jer Srbi ja ne znam drugačije[13]. Potom srpski seljani se okupe i tiho govore: Ma, mislim kušo, ne samo da mislim, već sam uvjeren, da ti je on za to da Srbi imaju pravo. Jer je rekao… pa dok on ne potegne dim duvana i ne popije čašicu rakije, uleti s pitanjem drugi nestrpljivi Srbin: Šta je rekao? Nakon toga uvjereni Srbin izbaci dim iz pluća, zakašljuca se od rakije i reče: Ma to što sam ti već rekao. Jer zna se da se radi o tome koji će Mile da dobije izbore. Naravno da Cile Mile koji najviše voli disko, a nikako da zavoli kolo šumadijsko[14]. Koliko puta prođeš kroz Slovačku prije njihovih političkih izbora i vidiš sa svih strana dvojezične plakate na latinici i ćirilici, pa pomisliš da u svojoj (ne)domovini ne možeš da progovoriš ni na “standardnom” hrvatskom. Ništa, vozim dalje: Hladan kao led/ ubilo me beznađe;[15]Javam muvie: jest dobže/ Jest dobže/ jest dobže/ Ale nie najgožej jest;[16] da nema ćaće da mi plaća račune živia bi na ulici bez kune/zato tata hvala šta mi plaćaš stan ;[17] Čekaj me i ja ću sigurno doći/ Sve smrti me ubiti neće/nek rekne tko me čekao nije/taj je imao sreće;[18] I can’t remember anything/Can’t tell if this is true or dream/Deep down inside I feel to scream/This terrible silence stops me/Now that the war is through with me I’m waking up/I cannot see That there is not much left of me/Nothing is real but pain now;[19] Provela je noć na putu/kojim kreću od davnina/naši snovi prema svijetu/s’ Perkovića preko Knina;[20] Lepe ti je/lepe ti je/Zagorje zelene/Još je lepši beli Zagreb grad;[21] Adijo Ljubljana, adijo Kodeljevo/adio p’rjatli, zdaj čas je za slovo;[22]Ostavljajući iza sebe Nebesa pod Triglavom[23] okrećeš se i gledaškoliko je njih u tebi ubijalo Hrista. I šta vas briga što je moja mati katolkinja, a ćaća Srbin pravoslavni. Ljudi blesavi, moj ćaća je ateista-komunista, bivši član Saveza Komunista Jugoslavije, a vi meni nešto brbljate o čemu nemate pojma. I šta ja imam zajedničkog s mojim ćaćom i materom da vi u meni Hrista ubijate? Da makar samo u meni. Znam da ste vi (mislim na nacionaliste) veliki katolici i veliki pravoslavci, i da od vas većih nema, ali makar naučite da primate molitve, ako ih ni upola ne znate. Potom skrećeš na najbržu autocestui voziš brže od mercedesa, i kao punopravni državljanin svoje domovine želiš da se zahvališ srdačno za mir, dobro i solidarnost: Austrija zemlja teška za hodače sivih cesta/Klasni mir i takve trice, ustajala zabokrečina;[24] Potom širiš ruke Lolo i ulaziš kao svoj čovik: Narode, dobro veče, ajmo, ruke gore, polako idemo;[25] Danke Deutschland, Danke/Danke Deutschland, Danke/Danke Deutschland, Danke za mercedese i marke;[26] Nek maknu ruke s mog volana/nek maknu dupe sa mog sica/ja putujem bez GPS-a/GPS-a sa nebesa;[27] We’re all living in Amerika/Amerika ist wunderbar/(…)/Coca-Cola, sometimes war;[28]U njemu je svuda rasuta duša/po celom svetu deca i ljudi;[29] Osjećaš za vrijeme vožnje da je sjeverni vjetar sve hladniji, a južniji tužniji još uvijek topliji, pomisliš da je skroz moguće da si svojim tenkićem zgazio i pijavice koje su se najele i napile tuđih riječi, osjećaja, misli, ideja itd., i bile su toliko pijane, pa su izašle na autocestu da nisi ni primjetio kada si ih sasvim ’ladno pregazio. Pijavice kada jedu misle da su pojele drugog čovjeka, a ne znaju da su time otkrile sebe i svoje fore i fazone. Smješno je to i žalosno. Da, to je ona vrsta ljigave ili jeftine psihologije uz pomoć koje se upravlja nesretnim ljudima. Nisi primjetio ni najjače tenkove koje je čovjek mogao stvoriti, a kamoli neke sitne pijavice. Ni ruske, ni američke, ni njemačke, pa ni kineske. Mislim da kineski tenkovi su građeni od čvršćeg materijala nego njihovi proizvodi, koji ti si raspadnu u ruci prije kupnje. Ali ipak je jeftinije kupiti svaki tjedan kod Kineza cipele, nego jednom one kvalitetnije domaće marke. Znači da tokom ljeta kupiš osam pari cipela. Osam puta pedeset kuna to je četristo kuna plus za još osam pari cipela iznos je osamsto kuna. Mislim da po takvoj cijeni možeš da kupiš cipele domaće marke, samo ljeto toliko dugo ne traje, tzn. plus još osam pari cipela. Pa u novim cipelama voziš i pjevaš dalje: Mi smo protiv ugnjetača/i njihovih pomagača/legionara i fašista/ay Carmela/ay Carmela;[30] Sve dok te držim čvrsto za ruku/Nikog na svijetu, ja se ne bojim/Ti si odmor na dugom putu/Vjetar što me goni/Na lutanja/Vjetar što me goni;[31] Eto pisenia o samom prekrasnom gorode v mirie. Moskva!;[32] Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu/Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu;[33]Rascvjetali jabloni i gruši/Poplili tumani nad riekoj/Vihodila na bierieg Katjuša/Na visokij, bierieg na krutoj;[34]Ona pamti davne riječi/slatke boje zavičaja/ima želju da me liječi/ djevojka iz moga kraja;[35] Polska/mieškam v Polsce/ mieškam v Polsce/ mieškam tu, tu, tu, tu;[36] Znaš li kako je mučno i tužno/u širokom svijetu;[37] Spasi me samoće/ćutanja i plača/pomozi mi da postanem/od sudbine jača.[38] U međuvremenu siđeš sa svoga tenkića i zamisliš kako posmatraš neke davne ljude zadržavajući izraz lica gori nego Helga esesovka sa svojom džukelom i pomisliš da Helga iz britanske serije ‘Allo ‘Allo! i Julija Timošenko imaju sličnu frizuru, pa postaviš jednostavno i logičko pitanje u sebi, čije cure su prve izmislile takvu vrstu frizure, slavenske ili germanske, ili možda neke sasvim treće? Ili s koje strane svijeta doputovala je ili došla pješice ta vrsta frizure? Dobro bi to bilo proučiti ili saznati, ali ako je već neko to ranije otkrio u nekome institutu za povijest ili arhivi – svaka mu čast. Ali opet znaš da je danas sve manje potvrđenih otkrića, a sve više hipoteza, i da se poneki okupljaju u svojim krugovima, svađaju i znoje, braneći svako od njih svoju hipotezu, premda pun si razumjevanja prema njima, jer im to donosi parice i popularnost. Svaka čast onima koji sasvim smireno i bez zbrke znaju da objasne svoju hipotezu ili otkriće. Ništa, pustiš ljude da rade u miru svoj posao, voziš i pjevaš dalje: ŠobiUkrajina/Povikne plakala/Šobi naša slava/Kozackajaslava/ Povik ne propala;[39] Kad bi svi/ljudi na svijetu/baš kao sva,/djeca na svijetu/o kad bi svi/ljudi na svijetu/ odlučili to.;[40] Life is life/When we all feel the power/Life is life/When we all feel the pain/Life is life/It’s the feeling of the people/Life is life/It is the feeling of the land;[41] Ooo, kako je teško biti star/ Biti star, a biti car;[42] Oj Kozaro, joj, oj Kozaro širi svoje grane,/pa sačuvaj, oj, pa sačuvaj/mlade partizane;[43]Jer ja sam žena za sva vremena;[44] Lane moje ovih daaaana, oj đevojko Ruslaaaana;[45]Belierubjatkrasnih/Krasnierubjat belih/Mir daleko daleko/Viden vokoškahuzkih/RuskierubjatruskihJa gledao sam sunce na istoku/kako se budi;[47] Kada posisaš sva vesla, tada Nikola si Tesla/ s pravom možeš reći da je struja tvoja/cijeli život za ideju, tvoje riječi su u spreju/zato nemoj da te puca paranoja.[48] I tada shvatiš da si u onoj furiji prešao tuđi teritorij, a nisi tako nekulturan ni da maštaš o komadu tuđe zemlje, tj. nečijoj Mein Land[49] ili Minšengorodu, pa ni o Moskvici Smokvici, i nije te briga što Pioneri tam idut/PesniLeninu pajut;[50] a kamoli da je osvajaš, jer tebe interesira samo tvoja domovina. Koja? Dvije katoličke, treća prišivena izbjeglička. I toliko već duboko poznaješ sebe da u toj fatamorgani ili furiji ne da znaš samo reći Danke Deutschland, već i Entschuldigung Deutschland, što sam stupila na teritorij tvoje države svojim tenkićem u mislima. Znam Deutschland da dubokoshvaćaš da se tako ne smije postupati ni u mislima i da je to bilo sasvim slučajno, i na kraju ćeš mi oprostiti. U svakom slučaju na svome tenkiću možeš uvijek da furaš dalje i da se sakriješ u nekoj džungli daleko od Evrope, jer tamo se ne vode ratovi i svađe zbog podjela vjera, naroda i jezika, a u dodatku Sve ti je ravno do dna u zemlji tulipana/jer sve si dalji od laži i demona Balkana./Gdje su ti davni ljudi, u kojem vremenu žive?/Prokleta divlja plemena, tu jedni druge još krive.[51] U džungli ne postoji takva vrsta majmuna da ti maže oči govoreći da tu ne dominira pravo džungle, pa si zato u njoj sigurniji nego u svim svojim (ne)domovinama, i imaš priliku da provjeriš da li si ti toliko snažan kao onaj Japanac koji se sam borio trideset godina nakon Drugog svjetskog rata. Prije puta za slobodnu, i neka živi, iskrenu i poštenu džunglu, sjetiš se da je vrijeme za Ferragosto i da nailaze Talijani, i da su oni tada važniji i od Hrvata, a kamoli neće od tebe, pa se opet vraćaš u rikverc pjevušeći: Welcome to paradise /Welcome to paradise /(…)/Today it’s raining/Today it’s raining/Today it’s raining/Today it’s raining in paradise/(…)/This world go crazy, it’s no fatality/(…)/Free world go crazy, it’s an atrocity/(…)/Go Maasai go Maasai be mellow/Go Maasai go Maasai be sharp; [52]And presidents/Andbillionaires/And generals /They’ll neverknow/What I have owned!/What I have owned…/I’m a wonderlust king;[53] Jer moj je život igra bez granica/Umorna priča, trganje stranica/Na kojim ništa ne piše;[54] i navečer kada stigneš skriješ se i lociraš ispod palme na obali mora[55] i zapjevaš u svome rodnom kraju i zavičaju tihim šapatom makar dvije pjesmice: o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao;[56] iliAko si pošla spavat/bila ti laka noć/družina naša s pjesmom/zakantat će ti doć’/(…)/la musica di notte;[57] U onoj tišini sjetiš se prvih turista na toj obali Čeha, pa im za laku noć zapjevaš nešto na češkom i uz to Slovacima zbog njihove smirenosti i sličnosti jezika: Dlouhá noc/ty a já na stokrát./Naše dlouhá noc,/nikdo z nás nejde spát.[58] Ali ja moram, braćo Česi i Slovaci, jer sutra Já půjdu dál.[59] A ti Spavaj, Dinko, golube bijeli/dobrim ljudima pozdrave odnesi.[60] I Una mattina mi son svegliato[61] prije vožnje pomisliš da u necenzuri vlada najveća cenzura, pa vi sada maštajte o vremenima, i kada je bila veća a kada manja cenzura. I ko danas vlada i uživa u necenzuri? Necenzura je oduvijek bila samo veliki dio mašte i snova zbog koje su često ginuli ljudi, i da je oduvijek vladala stara metoda tj. čista cenzura, zavisno od vremena i okolnosti, i kako za koga: Danas mi pričamo, sutra vi, a prekosutra opet mi, a vidjećemo ko će u subotu? Komunisti su se drukčije borili sa slobodom mišljenja i njegovog izražavanja, dok ovi „đelani“ ni amo ni tamo, ali sasvim jasno potajno. Postoje ljudi koji od ničega stvore sve, i oni koji od svega stvore ništa. A kada gnjide dugo ćute, one tada najviše govore, premda one ne ćute već mrmljaju i ključaju u sebi, samo izvana imaju hladni izraz lica, radi ravnoteže u pogledu. Ali nema u tome ravnoteže, jer ako se unutra ključa izvana je previše hladno, hladnije od leda na Antarktiku. Ne znam da li još uvijek tamo ima leda? Neki su naučili i dobro upili, ili pokupili stvarno super metode, kako da te grickaju, jer dobri ljudi nisu spali na takvo nešto i zato su grickani i štipani u glavu. Dok špijunima i manijacima padaju maske mi sasvim ‘ladno gledamo kako drhte, a da li su se oni promjenili ili je to samo privremeno i žele da iskoriste momenat da u nama probude milost? Neka drhte na sceni, mi ostanimo dalje ’ladni. Ako su nas oni ’ladno štipali i grickali, ne koristimo njihove metode, već samo ’ladno ih gledajmo, kao da ne postoje. I nakon toga ciljaš i vičeš: Đe ste sad izabrani narodi? Đe si ti druže Beogradski, a ti druže Zagrebački? Gukni nešto sad Zagrebe, bubni i ti Beograde da vas Miško čuje. I potom primjećuješ da svi ćute, a ti furaš svoj film dalje na svome tenkiću kroz cvijetne livade i mirisna polja, vičući: Drugovi i drugarice, i totalna gospodo, zeznuli ste se skroz kada ste zamišljali da niste izmišljali! Ostavljajući iza sebe za vreme dugog sunčanog dana divne redove protivratne pjesmice, ljuljajući se sa svojim tenkićem u ritmu muzike: Djeco,/kako bi bilo da znate/ kako bi skočile plate/ svako bi živio/svoj vlastiti san/(…)/I nebi tad bilo/ ni rata/a ko je sam/dali bi mu brata/ i sav bi strah skinuli s vrata/ jer/jer/bio bi mir/(…)/Kad bi svi/ljudi na svijetu/odlučili/ruke da spletu/i nikada igru ne završe/ne prekinu san!;[62] Zastaneš i pogledaš da već sunce zalazi i pjevaš dalje: Naleteli vetrizlee/So vostočnoj storoni./Oj, da sorvali černušapku/S moej bujnoj golove./A esaul dogadliv bil —/On sumel son moj razgadat´./“Oh, propadet, — on govoril,/Tvoja bujna golova.”/(…)/Oj, tonevečer, tonevečer;[63]I potom zaspiš negdje po šumama i gorama naše zemlje slobodne[64], s mišlju da uvijek možeš da otpičiš na svome tenkiću u neku iskrenu i poštenu džunglu daleko od Evrope, ili čistu pustinju. [1]Đorđe Balašević, Slovenska [2] Vlado Kliker, Na morskome plavom žalu [3] Đavoli, Pričaj mi o ljubavi [4] Bijelo Dugme, Šta bi dao da si na mom mjestu [5] Rade Šerbedžija, Popodnevna pjesma [6] Dubioza Kolektiv, Kažu [7] Rade Šerbedžija, Popodnevna pjesma [8] Pankrti, Adijo Ljubljana [9] Makedonsko devojče, narodna makedonska pjesma [10] Rambo Amadeus, Intelektualac [11] TBF, Smak svita [12] Vatrogasci, Nema nade za nas [13] Osmi putnik, Glasno glasnije [14] Lepa Brena, Mile voli disko [15] Azra, Hladan kao led [16] Andrzej Grabowski, Jestem jak motyl [17] Dječaci, Siromašan [18] Rade Šerbedžija, Čekaj me [19] Metallica, One [20] Arsen Dedić, Djevojka iz moga kraja [21] Lepe ti je Zagorje zelene, narodna pjesmica za djecu [22] Pankrti, Adijo Ljubljana [23] Zaklonišče Prepeva, Nebesa pod Triglavom [24] Azra, Hladan kao led [25] Mladen Vojičić Tifa, u najavi pjesme “Kiše jesenje”; na koncertu Halid Bešlić i gosti [26] Ante Cash, Danke Deutschland [27] Hladno pivo, Ezoterija [28] Rammstein, Amerika [29] Vlada Bajka i prijatelji, Beograd [30] Darko Rundek, Ay Carmela [31] Latino, Divno je biti nekome nešto [32] Rammstein, Moskau [33] Rade Šerbedžija, Čekaj me [34] Kaćuša, ruska ratna pjesma [35] Arsen Dedić, Djevojka iz moga kraja [36] Kult, Polska [37] Darko Rundek, U širokom svijetu [38] Dragana Mirković, Spasi me samoće [39] The Ukraininas, Nalivajmo bratja (rock obrada kozačke pjesme, eng. Cossacks Glory) [40] Arsen Dedić, Kad bi svi [41] Laibach, OpusDei (LifeIsLife) [42] Rambo Amadeus, O, kako je teško biti car [43] Oj, Kozaro, partizanska pjesma [44] Zdenka Kovačiček, Žena za sva vremena [45] Rambo Amadeus, Lane moje ovih daaaana, oj đevojko Ruslaaaana [46] Любэ, Русские рубят русских [47] Krunoslav Kićo Slabinac, Zbog jedne divne crne žene [48] Letu Štuke, Tesla [49] Rammstein, Mein Land [50] Rammstein, Moskau [51] Letu Štuke, Tesla [52] Manu Chao, Raining in paradise [53] Gogol Bordello, Wonderlust King [54] Toše Proeski, Igra bez granica [55] Vlado Kliker, Na morskome plavom žalu [56] Bella Ciao, pjesma talijanskih partizana [57] Dubrovački trubaduri, La musica di notte [58] Helena Vondráčková, Dlouhánoc [59] Helena Vondráčková, Já půjdu dál [60] Let 3, Golub Dinko [61] Bella Ciao, pjesma talijanskih partizana [62] Arsen Dedić, Kad bi svi [63] Ой, да не вечер, ruska narodna pjesma (ЗнаменитыйвыходФёдораЕмельяненконаринг) [64] Po šumama i gorama, partizanska pjesma